Ključni događaji naše povijesti

„Sav svijet poznaje i priznaje pravo narodnoga samoodređenja. Mi samo tomu pravu imademo zahvaliti svoje oslobođenje. […] Gospodo! Još nije prekasno! Ne srljajte kao guske u maglu! Ne zaključujte jedinstvene vlade s Kraljevinom Srbijom […]“

To je među inim izgovorio Stjepan Radić na sjednici Narodnoga vijeća 24. studenoga 1918, tjedan prije nego što će hrvatski narod ući u prvu južnoslavensku državu. Iz toga je Radićeva govora ušla u povijesni memento hrvatskoga naroda i u njemu se kao zlokobna upozorba zadržala imperativna rečenica o guskama i magli.

O hrvatskome ulasku u jugoslavensku državu 1918. razgovarali su povjesničari na tribini u Matici hrvatskoj  / Snimio Mirko Cvjetko

Dospijevamo pred pitanje je li ulazak hrvatskoga naroda i njegove Trojedne Kraljevine u prvu jugoslavensku državu bio politički imperativ ili slobodan izbor očitovan u konačnoj odluci na koju nije presudno utjecalo Radićevo imperativno izrečeno upozorenje. O tome je bilo riječi na tribini Hrvatski ulazak u Jugoslaviju 1918. – izbor ili diktat? održanoj 3. prosinca 2018. u Maloj dvorani Matice hrvatske u Zagrebu. Sudjelovali su povjesničari: Zoran Grijak s Hrvatskoga instituta za povijest, Filip Hameršak iz Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža te Željko Holjevac s Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Moderirao je glavni tajnik Matice hrvatske Zorislav Lukić, po naobrazbi također povjesničar.

Očuvanje teritorijalne cjelovitosti

Uvodno izlaganje započeo je Zoran Grijak postavivši pitanje kakvo je stajalište većina hrvatskih političkih čimbenika imala prema stvaranju jugoslavenske države. „Hrvatske političke stranke i njihovi istaknuti predstavnici u Jugoslavenskom odboru – Frano Supilo, Ante Trumbić, ali i druge eminentne ličnosti hrvatske politike poput Stjepana Radića – bili su nedvojbeno za ulazak u jugoslavensku državu“, rekao je Grijak i dodao da taj njihov izbor nije proizlazio iz nekakve naivne koncilijantnosti ili političkoga diletantizma – nego iz imperativa političke situacije i njihova nadasve odgovorna promišljanja, jer bi odbijanje ulaska u zajedničku državu imalo za hrvatski narod „nesagledivo dugoročno negativne posljedice“ zato što je Londonskim (tajnim) ugovorom, koji je sklopljen 26. travnja 1915, bilo predviđeno da Italiji pripadne velik dio hrvatske obale i najveći dio otoka, pri čemu bi Srbija dobila južnu Dalmaciju, Bosnu i Hercegovinu, Srijem, dio Bačke i Slavoniju sve do Pakraca. Hrvatska bi time bila svedena na reliquiae reliquiarum s kraja 16. stoljeća, tj. dio oko Zagreba, Liku i Gorski kotar te Hrvatsko primorje bez grada Rijeke.

Ulazak u Jugoslaviju bio je diktat uvjetovan nepovoljnim položajem Hrvatske, koja se našla na poraženoj strani na kraju Prvoga svjetskog rata, čime je bila prisiljena da ujedinjenjem s Kraljevinom Srbijom očuva teritorijalnu cjelovitost, rekao je Grijak te dodao da „također možemo govoriti o izboru jer je prihvaćanje navedenog diktata ujedno bio izbor manjega zla s obzirom na to da bi oblikovanje samostalne države u danom povijesnom trenutku dovelo Hrvatsku u situaciju sličnu onoj u kojoj se našla Mađarska, kojoj su amputirane dvije trećine teritorija“. Rekavši da je na Pariškoj mirovnoj konferenciji, koja je trajala od siječnja 1919. do siječnja 1920, „kreiran novi poredak, poznat kao ‘Versajski sustav’ s dugoročnim ucrtanim granicama u zemljovide kojih se glavne konture razaznaju sve do danas“, Zoran Grijak je zaključio da je dilema istaknuta u naslovu ove tribine bila „hamletovsko pitanje održanja hrvatske države“.

Pozitivna uloga SAD-a

Na to se nadovezao Filip Hameršak napomenuvši da se može postaviti pitanje „koliko ćemo razdoblje zahvatiti u analizi i kako ćemo u tom smislu procjenjivati aktere na hrvatskoj političkoj sceni“. Ako gledamo samo razdoblje koje obuhvaća jesen 1918, složit ćemo se da je „scena u dobroj mjeri postavljena i stvari se odvijaju onako kako se odvijaju“, rekao je Hameršak i objasnio da bismo sasvim drugu sliku mogli dobiti razmotrimo li situaciju još od 1913. ili barem od 1915, kada je utemeljen Jugoslavenski odbor: „Ovdje ćemo razdvojiti i poziciju Ante Trumbića, predsjednika Jugoslavenskoga odbora, koji u nezgodnim okolnostima emigracije pokušava donositi najbolje odluke te vrlo oprezno pregovara sa Srbijom te Krfskom i nakon toga Ženevskom deklaracijom uspijeva dobiti neke ustupke, koji poslije nisu poštovani.“

Osvrnuvši se na teritorijalne dobitke koji su Londonskim ugovorom bili namijenjeni Italiji i Srbiji, Hameršak je rekao da o tome ne možemo ništa sigurno znati, s obzirom na okolnost da su i Italija i Srbija bile uvjetovane, posebice potonja jer je Bugarskoj, da bi svojedobno bila privučena u rat, obećana „južna Srbija“, odnosno Makedonija. Hameršak je nadalje iznio mišljenje da je i eventualni hrvatski otpor mogao razvoj događaja pokrenuti u drugome smjeru. „Pitanje je s kojom bi snagom Talijani, a i srpska vojska, mogli u tom slučaju intervenirati, i na kojem području, i ne bi li se time i Antanta našla pred situacijom na koju bi odgovorila ustrajavanjem na međusobnom dogovoru sukobljenih strana. Slično kao što su i prije pomagali Srbiji i ujedno pritiskali Nikolu Pašića na stanovite ustupke kako bi izgledalo, barem na papiru, da su južni Slaveni iz Austro-Ugarske svojom voljom, a ne diktatom, ušli u novu državu“, rekao je Filip Hameršak te zaključio da možemo imati potpuno razumijevanje za ishod razvoja događaja 1918. godine, ali da trebamo imati u vidu i druge mogućnosti jer „ne znamo što bi se dogodilo da je neki od tih parametara bio promijenjen“.

Zoran Grijak replicirao je da bi svaki oružani otpor bio uzaludan jer je „talijanska vojska tada bila prejaka i da je zaposjela naše krajeve bio bi to fait accompli koji se više ne bi mogao promijeniti“. Veliki bi dijelovi hrvatskoga teritorija, u skladu s odredbama Londonskoga ugovora, pripali Italiji i Srbiji, ponovio je Zoran Grijak te napomenuo kako se ipak slaže s kolegom Hameršakom da „stvari nisu jednostavne i jednoznačne te da su česti momenti koje možda previdimo, a koji su kasnije mogli odigrati neku ulogu“, ali da je ovome slučaju „situacija bila definitivno zacrtana“ i Hrvati su se s njome morali pomiriti. Grijak je u svemu istaknuo pozitivnu ulogu Sjedinjenih Država – američki su bojni brodovi i krstarice bili usidreni pred hrvatskom obalom čuvajući je od talijanskoga prodora i onda kada je situacija već bila politički i međunarodnopravno riješena – a spomenuo je i program američkoga predsjednika Thomasa Woodrowa Wilsona, poznate „Wilsonove točke“ od 8. siječnja 1918, među kojima 10. točka daje narodima Austro-Ugarske najširu mogućnost autonomnoga razvoja.

Neshvaćena Starčevićeva stajališta

Uslijedilo je izlaganje Željka Holjevca, koje je započelo ocrtavanjem višestoljetnoga položaja Hrvatske u okrilju Habsburške Monarhije, a od 1867. Austro-Ugarske, gdje je Hrvatska „dijelila jedno srednjoeuropsko kulturološko, razvojno i svako drugo iskustvo, pri čemu je u toj zajednici tijekom stoljeća bilo i dobrih i loših iskustava, ali je posljednje razdoblje, obilježeno dualizmom, koje se poklopilo sa zlatnim dobom klasične građanske ere la belle époque, dovelo do znatnoga prosperiteta koji se i danas ogleda, primjerice, na pročeljima zgrada u središtu Zagreba“. Godine 1918. taj višestoljetni srednjoeuropski geopolitički predznak biva zamijenjen jugoistočnim ili balkanskim. „Jugoslavenska država u bîti je stvorena 1918. godine,  a 1945. samo je dobila drugi ideološki kontekst“, rekao je Holjevac te nadalje ustvrdio: „Stoga je 1918, prema mojemu mišljenju, ključ hrvatske povijesti, posebice imamo li na umu ‘kratko 20. stoljeće’ koje je trajalo od 1918. do 1990.“

Podsjetivši na gotovo stogodišnji povijesni raspon od Ljudevita Gaja i ilirskoga pokreta do Stjepana Radića i seljačkoga pokreta odnosno 1918. godine, Holjevac je svrnuo pozornost na povijesnu činjenicu da postoje različite hrvatske političke opcije koje nude različita rješenja, ali svima jedno biva zajedničko – ujedinjenje hrvatskih zemalja. U potrazi za tim rješenjem rodila se i jugoslavenska ideja čiji su duhovni vođe bili Strossmayer i Rački, koji su smatrali da bi se hrvatske zemlje mogle ujediniti s političkim i kulturnim osloncem na Slovence, Srbe i Bugare, rekao je Holjevac nazvavši jugoslavensku ideju „hrvatskim proizvodom koji je nastao za potrebe hrvatske nacionalne integracije“. Spomenuo je i druga politička stajališta, prije svega Starčevićevo pravaško: „Kada je Ante Starčević prvi put u Hrvatskome saboru uopće progovorio o tome da bi Hrvatska trebala biti samostalna, bez oslonca na bilo koga, podržala su ga u Saboru još samo dva čovjeka. Dakle, to je tada bila marginalna opcija, ideja koja se tek počinje rađati.“ Odgovarajući na polazno pitanje Željko Holjevac zaključno je rekao da je izbor postojao prije Prvoga svjetskog rata jer je jugoslavizam bio jedna od nekoliko opcija, a na kraju rata on postaje diktat iskazujući se „jedinom opcijom 1918. – druge nisu imale šanse“.

Zaštita od (veliko)srpskog majoriziranja

Zatim je moderator Zorislav Lukić, pozivajući se na povijesne izvore, napomenuo da su srpski političari i intelektualci imali ozbiljne prigovore na hrvatsku politiku, misleći ponajprije na odluke Hrvatskoga sabora od 29. listopada 1918, pa se tako Milan Đorđević 1922. požalio da se u njima umjesto Kraljevine Srbije spominje „etnografsko područje“: „Spominje se sve, samo Srbija ne. I to prećutkivanje imena Srbijinog nije puki slučaj jer sve ono što su tada radili Narodno veće i Hrvatski sabor rađeno je po uputstvima doktora Trumbića koji je u to vreme svom snagom zapinjao da izigra Srbiju i da je liši svih ratnih plodova…“ Lukić je citirao i Bogdana Medakovića, srpskoga političara iz Hrvatske, predsjednika Hrvatskoga sabora od 1906. do 1918. „Je li Bogdan Medaković imao neke dvojbe o tome hoće li Hrvatska završiti u zajednici sa Srbijom budući da ni on ne spominje ni Srbiju ni Crnu Goru?“, upitao je sugovornike Zorislav Lukić.

Pokušao je odgovoriti Zoran Grijak osvrnuvši se na glasoviti Radićev govor održan potkraj studenoga 1918, gdje se govori tko bi trebao ući u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. „Tu se navodi“, rekao je Grijak, „da se zajednička država treba urediti kao savezna država u kojoj bi vrhovnu vlast imala tri regenta: srpski prestolonasljednik, hrvatski ban i predsjednik Slovenskog narodnog sveta“, gdje bi bio uspostavljen, usuprot srpskomu centralističkom modelu ujedinjenja, jedan federalno-konfederalni model, koji Srbija, dakako, nije htjela prihvatiti.

Uključio se i Filip Hameršak objasnivši da je „etnografsko područje“ bilo spomenuto da se „izbjegne nabrajanje postojećih država, a cilj je bio već time naznačiti da se neće raditi ni o kakvu pripojenju Kraljevini Srbiji, nego o nastanku nove države“, o čijoj će se formi vladavine – republika ili monarhija – i unutarnjem ustroju „odlučiti kvalificiranom većinom koja štiti od svakog majoriziranja“, što je službeno usvojeno i potom izigrano.

Završavamo riječima Željka Holjevca: „Trebala je Hrvatska proći i austrougarsko i jugoslavensko iskustvo da se sve to naprosto isfiltrira, da se tijekom vremena pokaže kako su to bile za Hrvatsku nepovoljne opcije, da se one tijekom desetljeća potroše kako bi nakon svega na kraju 20. stoljeća ideja samostalne Hrvatske bila prihvaćena kao jedina preostala nepotrošena politička opcija.“